Večer kad sam izgubio pojam o vremenu
Nisam tip koji kocka. Zapravo, do prije nekih godinu dana, mislio sam da je kockanje dosadno, možda čak i pomalo tužno. Radim u logistici, vozim kombi po cijeloj Hrvatskoj, i kad dođem u hotel nakon cijelog dana na cesti, jedino što želim je tišina i krevet. Ali jedna kišna noć u Rijeci sve je promijenila. Ne znam zašto, ali umjesto da zaspim, osjećao sam onu tjeskobu koja te uhvati kad si previše umoran, a mozak ne prestaje raditi. Mobitel je bio prazan od skrolanja, TV je vrtio stare reprize, a ja sam ležao i gledao u strop. Tada sam se sjetio da mi je kolega s posla prije mjesec dana spomenuo kako se ponekad zabavlja igrajući online igre. Nisam ni planirao, samo sam upisao njegove riječi u tražilicu. I eto, našao sam se na stranici vavada casino.
Prvi dojam? Ništa spektakularno. Obična stranica, puno igara, šareno, ali iz nekog razloga nisam odmah zatvorio. Tijekom dana stalno gledam na sat – isporuke, termini, gužve, rute. Sve se vrti oko minuta i sekundi. A ovdje, na tom malenom ekranu, vrijeme je uopće postojalo. Igrao sam nešto jednostavno, klasične automate, bez neke velike glave. U početku sam uložio samo dvije stotine kuna, više iz znatiželje, svejedno sam znao da ću ih izgubiti. Ali nisam se osjećao kao da gubim. Bilo je čudno – obično mrzim kad centra fali, a ovdje sam se uhvatio kako se smješkam iako su se vrtnje nizale jedna za drugom bez dobitka.
Tek sjećam kad je krenulo. Ali mogu opisati osjećaj: odjednom sam počeo obraćati pažnju na male stvari na ekranu – kako se ikone pomiču, kako zvuči klik, kako se iscrtava linija za dobitak. Glazba je bila prigušena, soba je mirišala na ustajali hotel, a ja sam se osjećao kao dijete koje igra igricu po kišnom danu. Ponekad sam dobio neku sitnicu, tipa dvadeset ili trideset kuna, i to me vratilo u stvarnost na trenutak. I baš kad sam razmišljao da je to glupo i da idem spavati, srušio se onaj osjećaj vremena. Ne znam koliko sam sjedio, ali kad sam pogledao na sat, bila su tri ujutro. Tri! A ja sam legao u deset. Mislio sam da je prošlo možda pola sata. To me iznenadilo više nego što sam imao na računu.
Ono što me najviše iznenadilo nije bio financijski rezultat. Izašao sam s otprilike sto pedeset kuna u plusu, kažu da je to mali dobitak, ali meni je bio kao bonus. Ne, čudo je bilo to što se nisam osjećao umorno ni iscrpljeno, nego nekako smireno i pun. Cijeli tjedan sam jurio s jednog mjesta na drugo, jeo na benzinskoj, spavao po pet sati, i sve sam radio na autopilotu. A ta noć bila je prva u dugo vremena koja mi se učinila obilježena mojom voljom. Zvuči patetično? Možda. Ali istina je da sam se izgubio u igri na način koji mi je omogućio da se pronađem u svojoj glavi.
Prošlo je nekoliko tjedana prije nego sam opet ušao na istu stranicu. Nisam nikome pričao, jer znate već – čim spomeneš kockanje, ljudi odmah misle na dugove i propast. Ali nisam ulazio s mišlju o zaradi. Ulazio sam s mišlju o onom osjećaju kad se svijet izvan hotela potpuno ugasi. Opet sam igrao, opet s malim iznosom koji sam si mogao priuštiti, i opet se događalo isto: nakon nekog vremena prestaneš brojati. To mi je srcu bilo važno, jer sam kroz cijelu logističku karijeru naučio da je vrijeme novac. A ovdje vrijeme nije novac. Vrijeme je samo prostor u kojem se događaju okretaji. To mi je pomoglo da se opustim i razmislim o tome kako sam u svakodnevici postao rob sata.
Da budem iskren, nisam sad neki veliki dobitnik, niti tvrdim da svi trebaju pokušati. Ali mislim da postoji razlika izmeďu toga da li ti igra služi za bijeg od dosade ili postane opsesija. Meni je ta stranica, konkretno vavada casino, postala svojevrsna meditacija. Smiješno mi je to napisati, jer meditacija obično uključuje tišinu i svijeće, a moja soba je imala neonsko svjetlo s natpisom ""Hotel Jadran"". No, kad se skoncentrišem na igricu, prestanem razmišljati o rokovima, o šefu, o kamatama, o onom usranom prometu na Riječkoj obilaznici. Samo sam tu, s klikanjem. I to je moj mali oproštaj od svijeta. Nakon dva-tri takva puta, uvidio sam da se vraćam s posla s više energije, jer više nemam onu buku u glavi.
Najbolji primjer bio je prošlog tjedna. Imao sam katastrofalan dan – zapelo je s dostavom, naplatna kućica mi nije djelovala, dva put sam nazvao dispečera i vikao. Došao sam u svoj najamni stan u Zagrebu, bacio se na kauč i nisam znao što sa sobom. Tada sam umjesto piva ili serije otvorio mobitel. I opet sam bio tamo, na istom mjestu gdje više nije bilo važno što se dogodilo prije. Igrao sam nekih sat vremena, izgubio dvjestotinjak kuna koliko sam namijenio za tu večer, ali se osjećao čudno smiren. Rekao sam si: ""Ovo nije o novcu, ovo je o ponovnom pokretanju.""
Ta misao mi je dala za pravo. Sljedeći dan, dok sam natovarao kutije u kamion, shvatio sam da se cijeli život vodim kao da je jedno veliko kladionica: stalno nešto očekujem, planiram, gubim, dobivam. Ali u online igri nema očekivanja, svaki klik je jedini. A tako možeš živjeti i izvan igre – ako uspiješ biti potpuno prisutan. Ne kažem da igra ima tu ulogu za svakoga, neki ljudi baš vole rizik, ja sam uvijek bio kukavica za autobuse. Ali ovo iskustvo s vavada casino naučilo me je nečem što nisam očekivao.
Znam da će neki reći da sam naivan ili da sam se zakačio. Ali evo moje pravilo: uvijek unaprijed odredim iznos koji smijem potrošiti, nikad ne kupujem kredite od računa, i izlazim najkasnije kad osjetim da mi se vrati onaj nemir zbog vremena. Jer kad osjetim nemir, to je znak da opet žurim kroz život, a igra bi trebala biti suprotno – zaustavljanje. Možda zato nakon tog prvog puta nisam imao negativno iskustvo. Čak sam nazvao onog kolegu i zahvalio mu se što mi je rekao za tu stranicu, i ona se samo nasmijao, rekao da i njemu pomaže da brže zaspii. Svako ima svoje.
Na kraju, ono što sam izvukao iz ove cijele priče nije povjerenje u sreću. Zapravo, što sam više igrao, to sam manje vjerovao da je sreća nešto neuhvatljivo. Više vjerujem da se sreća događa u onim trenucima kad si voljan pustiti se. Kad se prestaneš boriti protiv kaosa, kad dopustiš da te vrtnja ponese bez potrebe da kontroliraš ishod. Tako je i s poslom, s ljudima, s ljubavlju. Ako stalno brojiš minute do rezultata, promašiš sam proces. Igra me je podsjetila na to na način koji niti jedna knjiga o samopomoći nije uspjela. Ne znam hoću li nastaviti, ali znam da se više ne bojim praznog večernjeg vremena. Sada ga imam čime ispuniti, a da ne pobjegnem sam od sebe.
I eto, sve zbog jedne kišne noći u Rijeci kad nisam mogao spavati. Nekad ti najobičnija dosada postavi pitanje koje izbjegavaš godinama. Sad kad opet putujem, često sjednem i ne stavljam slušalice, samo gledam kako se sate na panelu kombija mjenjaju. I nađem se kako se smiješim. Možda zato što znam da se ispod svake te minute može naći nešto posebno, ako prestaneš brojati.